Naše brdo
Ćavari i Bošnjaci
Za prezime Ćavar ili Čavar izvori informacija poprilično su siromašni. Pored knjiga 'Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici' Nikole Mandića iz 2002. godine i 'Duvanjska prezimena' Ante Ivankovića iz 2001. godine, ponešto korisnih informacija dobivamo sa platforme ActaCroatica, a dosta neutemeljenih zaključaka o ovom prezimenu kruži po raznim internet portalima, na što se nećemo osvrtati.
Izvor: Usmena predaja M. Bošnjak i P. Ćavar
Ćavar ili Čavar
ActaCroatica
Prezime Čavar se na ovom portalu navodi odvojeno, pa se za ovo prezime navodi se da je najvećim dijelom iz srednje Bosne, a prema nekim izvorima iz Hercegovine, Široki Brijeg. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Srednjoj Bosni (područje Jajca) i u Gradu Osijeku. U Hrvatskoj danas živi oko 320 Čavara u 140 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 50, pa se njihov broj višestruko povećao. Prisutni su u većini hrvatskih županija, u 35 gradova i 33 manja naselja.
Izvor: Prezime Čavar [Pristupljeno 6.3.2025.] Prezime Ćavar [Pristupljeno 6.3.2025.]
Istraživanje rodoslovlja
Nikola Mandić
Nikola Mandić Ćavare pronalazi u Gracu 1743. i 1768. godine, u Lisama od 1805. godine, u Knešpolju od 1815. godine, zatim veliki broj Ćavara pronalazi u maticama krštenih za naselje "Gostuša" gdje se Ćavari spominju od prvih mogućih sačuvanih zapisa 1796. godine te samim time njihovi roditelji su tu sigurno od 1770. godine.
Iako je nemoguće povezati sve ove osobe, lako se može zaključiti, s obzirom na količinu spomena prezimena Ćavar u maticama župe Mostarski Gradac da se ovdje nalaze od početka 18. stoljeća, a vjerojatno i puno prije.
Izvor: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.
Postojbina u Gostuši
Ćavari - Vidoševići
Nikola Mandić u svojoj knjizi na 155. stranici piše: 'Ćavari su se nekoć prezivali Vidoševići čija je postojbina bila u Gostuši. Nadimak Ćavar nastao je negdje oko 1700. godine. Tijekom vremena on je potiskivao staro prezime Vidošević i potpuno ga istisnuo iz starih matica oko 1850.
Najstariji pisani spomen Vidoševića nalazi se u starim spisima i crkvenim maticama na otoku Braču, gdje se prvi put spominju 1574. među pučanima koji dobivaju sol, zatim 1625. među pučanima regrutiranim za bračku galiju, i tako redom u više navrata. (Andre Jutronić: “Naselja i podrijetlo stanovništva na otoku Braču”, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 34, u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu)
Vidoševići su iskazani u popisu pučanstva na otoku Hvaru u mjestu Vrbanju kod Jelse 1673. godine gdje su 1948. godine imali 15 domaćinstava. (Dr. Nevenka Bezić Boženić: Popis pučanstva otoka Hvara 1673. godine).
Nakon oslobođenja Sinjske krajine ispod turske okupacije 1690. godine velik broj žitelja iz zapadne Hercegovine, Rame i jugozapadne Bosne prebjegao je na oslobođeno područje oko Sinja među kojima se navode i Vidoševići. (Dr. fra Josip Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18 stoljeću, knjiga prva i knjiga druga)
Turci su protjerani iz Imotske krajine 1718. godine kamo je također izbjeglo mnogo pučanstva iz zapadne Hercegovine i Rame, među kojima je bilo i Vidoševića i Ćavara. Vidoševići su se nastanili u Gornjim Vinjanima po kojima jedan zaselak nosi naziv Vidoši, dok su Ćavari nastanjeni u selu Dobranje. (Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine)'.
Izvor: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.
Kanjon rijeke Lištice: Od ilirskih i slavenskih kultova do kršćanskog sinkretizma
Genealoški i etimološki nalazi uz rodoslovlje i porijeklo prezimena
Čitav ovaj kraj kanjona rijeke Lištice i okolnih brda svoje toponime vuče iz slavenskih korijena riječi. Po najnovijim genealoškim istraživanjima može se potvrditi da su Slaveni naselili ovo područje između 6-8. stoljeća. Istraživanja pokazuju da se Slaveni nisu asimilirali nego skoro potpuno zamijenili postojeće stanovništvo jer su zamijenili čak 80% genetskog fonda na području Dalmacije i Hercegovine.
Samim time jasno je kako su se slavenski toponimi tako dobro ukorijenili u ovaj prostor te sačuvali svoj naziv sve do danas, a najstariji pisani dokaz o ovim mjestima su osmanski defteri (popisi stanovništva i mjesta) koji već krajem 15. stoljeća spominju 90% naselja koja i danas imamo. Najbolji primjeri su selo Rakitno koje dolazi od slavenske riječi "rakita" za vrbu - selo koje obiluje vrbama te selo Rasno (prije Hrasno - no H se u lokalnom govoru izgubilo) nazvano po stablu Hrasta - stablu života po slavenskim vjerovanjima posvećenom bogu Perunu - sinu boga Svaroga.
Pored toga, bliže našem brdu, imamo jako dobar primjer dualističkog kulta tipičnog za slavensku kulturu. Ovaj fenomen najbolje je objasnio splitski svećenik fra Ante Škobalj (1914-2000) u svojoj knjizi 'Obredne gomile' iz 1970. godine.
Škobaljev opis dualističkog svetišta
"Rijeka Lištica kod Širokog Brijega, dotično kod mjesta, koje se po toj rijeci zove također Lištica, prolazi kroz uski tjesnac između golih stijena i klisura (sl. 209.). S istočne se strane tog tjesnaca diže brijeg zvan Čevarovo Brdo. Brijeg na desnoj to jest zapadnoj strani rijeke zove se Cigansko Brdo."
"Na Čevarovu Brdu živi pleme Čevara. Da li je to pleme dobilo ime po brdu ili brdo po plemenu. to je pitanje. Podno ovih brda kod tjesnaca Lištice nalaze se gomile i malo dalje staro groblje sa stećcima (sl. 210). Groblje se zove 'Sajmište'. Da to nema veze sa tržnicom u gospodarskom smislu, vidi se po samim stećcima, koji su tu od davnih vremena, kao što je i groblje od pamtivjeka."
"Prema tome izraz 'Sajmište' (od saimati) ima isti smisao kao i Samanj, Biranj, Brce i slično. Čitav ovaj kraj po dualističkoj shemi, svojim nazivima, gomilama i stećcima ima sakralni značaj. Jedan je od tih stećaka ukrašen lisnatim križevima, osmerokrakim zvijezdama i polumjesecima, koji opet međusobno tvore jedinstvene, možda slučajne ornamente, a možda i namjerne simbole i posveće znake (sl. 211)."
"Jedan drugi stećak ukrašen je s nekoliko kukastih križeva-svastika (s. 212), a to je simbol Sunca, Svara ili Č'vara. Nešto sjevernije nalaze se stožaste gomile. Tjesnac s rijekom Lišticom između Č'varova brda (brda Svijetla) s jedne strane i Ciganskog brda (brdo Tame) s druge strane mogao je biti idealan položaj dualističkog kulta, što donekle potvrđuje i ovaj obredni prostor (Sajmište) ispred njega sa stećcima i njihovim dualističkim simbolima."
Etimološka analiza prezimena Ćavar
Nadalje, bitno je napraviti analizu prezimena Ćavar upravo kroz teoriju koju je iznio Škobalj. Naime, po istraživanju Nikole Mandića, staro prezime Ćavara ili Čavara je Vidošević. Kroz povijest današnjeg Širokog Brijega bitno je spomenuti franjevca koji je nosio oba prezimena - Ilija Vidošević - Ćavar.
Vidošević nosi korijen iz imena Vid - jako bitnog simbola u ilirskoj i slavenskoj tradiciji.
Sinkretizam Vida i kršćanstva
Ovaj rodoslovni i etimološki nalaz otkriva fascinantan primjer religijskog sinkretizma - postupnog stapanja predkršćanskih slavenskih vjerovanja s kršćanstvom. Vid, kao glavno božanstvo slavensko-ilirske tradicije, bio je zaštitnik stoke, šuma, pašnjaka i izvora - osnovnih elemenata za preživljavanje zemljoradničkog društva. Kada je kršćanstvo stiglo na naše prostore, Crkva nije potpuno uništila stare kultove, već ih je mudro integrirala u novu religiju.
"Štovanje Sv. Vida zahvatilo je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid "sve vidi". U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima.""U slavenskoj mitologiji Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid povezivan je s ratovima i proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog čije su glave gledale na četiri strane. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom sve strane svijeta (Svevid). Njegov konj bijele boje čuvan je u njegovom hramu i o njemu su se brinuli svećenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje protiv neprijatelja jašući na ovom konju. Isti konj služio je i za gatanje. O Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao simbol rata, i rog za piće. Svantevidu su prinošene životinjske žrtve. Baltički Slaveni su ga prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svantevid i dalje ostao u slavenskom narodu kroz lik svetog Vida."
Brojni su drugi primjeri slavenske mitologije u našim tradicionalnim običajima poput svadbenih običaja - bijeli konj sa ogledalom ili prebacivanje jabuke preko kuće - svi se vežu na slavenske poganske običaje.
Transformacija u marijanski kult
Najznačajnija transformacija dogodila se s kultom Blažene Djevice Marije, koja je preuzela sve zaštitničke funkcije sv. Vida. Marija postaje "Gospa" - zaštitnica polja tijekom žetve (Velika Gospa), čuvarica stoke (zavjeti za zdravlje životinja), vladarica prirodnih izvora (brojni marijski izvori diljem Hrvatske) i zaštitnica šuma i pašnjaka. Ovaj proces nije bio slučajan - omogućio je narodu da zadrži duboku duhovnu povezanost s prirodom, samo unutar novog kršćanskog okvira.
Sajmište kao dokaz kontinuiteta
Stećci na Sajmištu s kukastim križevima (svastikama) kao simbolima Sunca, Svara ili Č'vara predstavljaju fizički dokaz ovog prijelaza. Isti prostori koji su nekad služili za poganske obrede postaju mjesta kršćanskih obreda, isti simboli dobivaju novo, kršćansko tumačenje, dok iste obitelji (Vidošević-Ćavar) nastavljaju čuvati svoju ulogu koju u ovom kontekstu još treba definirati.
Prostorna logika svetog
Dualizam između Čevarova brda (brda Svijetla) i Ciganskog brda (brda Tame) odražava temeljnu slavensku koncepciju kosmičke ravnoteže koju je Vid trebao održavati. U kršćanstvu, Marija preuzima ovu ulogu posrednice između suprotnih sila - ona je "Vrata nebeska" koja povezuje zemaljsko i božansko, svjetlo i tamu, dobro i zlo. Tako se isti prostori nastavljaju koristiti za iste simboličke funkcije, samo s novom religijskom interpretacijom.
Još jedna zanimljivost koju nisam do kraja istražio je postojanje slavenskog svetog trokuta između 3 točke kanjona rijeke Lištice napravljen korištenjem sakralne matematike prostora u to doba. Jedno od glavnih pravila je da omjer stranica trokuta mora biti korijen iz 2:1, odnosno oko 1,42 puta veći od druge stranice. Također 3 točke trokuta moraju biti poredane od najviše do najniže tako da najviša točka predstavlja boga dobra - Peruna ili Svaroga, iduća točka boga zla - Velesa te zadnja točka božicu Mokoš - prijelazno božanstvo uz vodu. Upravo takav trokut možemo dobiti kada spojimo 3 točke: gomilu na Ciganskom brdu iznad hrvatskog grba, mjesto stare gomile koja je uništena 1943. za izgradnju talijanskog bunkera na Ćavarovom i Bošnjakovom brdu, te Sajmište, mjesto obavljanja poganskih obreda Slavena.
Svarog kao "onaj koji vidi"
Dodatnu potvrdu ove teorije nalazimo u samoj etimologiji slavenskog vrhovnog božanstva. Svarog, vrhovni bog neba u slavenskoj tradiciji, čije ime dolazi od korijena koji znači "vidjeti" ili "gledati" - on je "onaj koji sve vidi". Ova poveznica između "viđenja" i božanstva nije slučajna, već vjerojatno predstavlja slavensko preuzimanje starijih ilirskih lokalnih predaja o božanstvu koje nadzire i štiti prostor.
Kada su se Slaveni u 6.-8. stoljeću naselili na ilirska područja, oni nisu samo zamijenili postojeće stanovništvo, već su asimilirali i njihove duhovne koncepte. Vid kao lokalno ilirsko božanstvo-zaštitnik prirode postaje dio šireg slavenskog panteona, povezan sa Svarogom kao vrhovnim "promatračem" i Čvarom kao božanstvom sunca i svjetlosti.
Širenje kulta kroz naselja
Posebno je zanimljivo da su žitelji Čevarova brda, Gornjeg Gradca, Radošica i Gostuše, koji su nosili prezimena Ćavar i Čavar ili su mijenjali prezime u Vidošević, sve povezani istim korijenom nastanka. Na prvi pogled ova naselja i njihovi stanovnici naizgled nemaju veze jedno s drugim, ali genealoška i etimološka analiza otkriva da ih sve veže isti duhovni i kulturni kontinuitet - svi su naslijednici istog predkršćanskog kulta sv. Vida, koji je bio lokalna inačica šireg slavensko-ilirskog kulta "božanstva koje vidi".
Ovaj geografski raspored pokazuje kako se kult Vida širio duž prirodnih putova i plodnih dolina, a njegovi čuvari - obitelji s imenima izvedenim od "Vid" i "Čvar" - naseljavali su se na ključnim lokacijama koje su imale sakralni značaj. Kada je stiglo kršćanstvo, te iste obitelji postupno su mijenjale prezimena iz Vidošević u Ćavar/Čavar ili obrnuto, zadržavajući kontinuitet kroz promjenu imena, ali čuvajući istu duhovnu funkciju u zajednici.
Ovaj primjer kanjona Lištice pokazuje kako religijski sinkretizam nije bio površno "premazavanje" starih vjerovanja novim imenima, već duboka kulturna transformacija koja je omogućila očuvanje najvažnijih duhovnih vrijednosti kroz promjene povijesnih epoha.
Od ilirskih lokalnih božanstava preko slavenskog panteona pa do kršćanskog sinkretizma - isti prostori, iste obitelji, isti simboli nastavljaju svoju duhovnu funkciju kroz vjekove, svjedočeći o dubljoj mudrosti naših predaka koji su znali da se duhovnost ne može potpuno uništiti, već samo transformirati.
Napomena: Interpretacija prezentiranih podataka temelji se na interdisciplinarnoj analizi dostupnih izvora. Neki zaključci, osobito oni o slavenskom svetom trokutu i preciznim etimološkim vezama, trebaju dodatnu potvrdu kroz buduća arheološka istraživanja i linguističke analize.
Izvori:
Letica, Marito Mihovil. "Sveti trokuti slavenske mitologije." Vijenac br. 613-614 (Povijest), Matica hrvatska.
Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.
"Ilija Vidošević-Ćavar". Wikipedija. Pristupljeno [1.9.2025.]. Pogledaj ovdje
"Sveti Vid". Wikipedija. Pristupljeno [1.9.2025.]. Pogledaj ovdje
"Svetovid". Wikipedija. Pristupljeno [1.9.2025.]. Pogledaj ovdje
fra Ante Škobalj, "Obredne gomile" (1970), str. 269
Gretzinger, J. et al. "Ancient genomes connect large-scale migration with the spread of Slavs.", 2025.
Matice rođenih, vjenčanih i umrlih Župe Mostarski Gradac od 1796.
Kužni grobovi
Anastazija Ćavar
Kada pogledamo na usmenu predaju, poznata je priča koju pamte i Ćavari i Bošnjaci o majci i kćeri koje su umrle od kuge. Kćer se zarazila kugom i nju su poslali na konju za Imotski da dobije blagoslov fratra i oni su otišli za njom. Nekad na putu iz današnjeg Širokog Brijega do Imotskog i nazad, djevojčici se zapetlja kosa u draču. Planirali su je povući na silu iz drače, ali majka to nije mogla prihvatiti te joj otpetlja kosu pa se i ona sama zarazi kugom.
Majka je pokopana ispod Ćavarovih kuća na Ćavarovom i Bošnjakovom brdu, a kćer - Anastazija Ćavar u blizini rijeke Lištice i groblja Sajmište.
Iz knjige Roberta Jolića - 'Zarazne bolesti u Hercegovini u doba Turske' saznajemo da je kuga harala Hercegovinom sve do 1818. godine. Po tome ova priča se dogodila najkasnije 1818. godine.
Zatim možemo razmatrati da su pošli za Imotski da bi našli fratra koji bi djevojčicu blagoslovio. Fratri odnosno franjevci dolaze u Mostar i Široki Brijeg tek od 1847. godine, a prije se za narod brinula stara župa Mostarski Gradac za koju smo saznali da je imala matice od 1748. godine. Sa tom spoznajom mogli bi utvrditi da fratri dolaze na ovo područje od 1748. godine. S obzirom da se Imotski oslobodio turske vlasti od 1717. godine mogli bi pretpostaviti da se ova priča dogodila između 1717. i 1748. godine.
S obzirom na istraživanje Nikole Mandića to se skoro i podudara sa prvim spomenima Ćavara u 'preživjelim maticama'. Upravo ovo razdoblje možemo uzeti kao najstariji usmeni trag Ćavara na ovom području. Treba uzeti u obzir i scenarij u kojem se ova priča dogodila kasnije, a nepostojanje fratra u blizini bi objasnio pomor kuge koji je zasigurno morao zahvatiti i svećenike.
Izvor: Usmena predaja: Miljenko Bošnjak, Iva Karačić r. Ćavar i Samostan Imotski [Pristupljeno 6.3.2025.]
Priča o 'Nogaluši'
Između 1835. i 1860.
Priča ide tako da je Turski aga došao u Ćavarovu kuću, uzeo cjepanicu s ognjišta i bacio je da udari u strop što je bio znak da Ćavari odu s njegove zemlje. Nogaluša je, u afektu, uzela istu cjepanicu i njome udarila agu u glavu.
Aga je odmah pobjegao te prodao Ćavare drugom agi, Drači. Drača je u čudu pitao zašto mu nudi Ćavare, jer su dobri ljudi, na što mu je ovaj odgovorio: "Da uistinu su dobri, ali imaju jednu opasnu babu."
Da ovo nije samo izmišljena priča dokazuje i obiteljsko stablo Ćavara jer je Petronila 'Pera' Nogalo s Uzarića bila žena Ivana Ćavara rođenog oko 1790. godine u Gostuši (podatak iz knjige Nikole Mandića). Stablo dalje ide po muškoj lozi: Grgo - Jozo 'Jozuka' - Nikola - Pero - Jozo (sin Tomislav) i Iva (sin Ognjen). Upravo su Ognjen i Tomislav prenijeli ovu priču i potvrdili da su njihovi preci sa došli sa Ćavarovog i Bošnjakovog brda.'
Izvor: Usmena predaja: Iva Karačić r. Ćavar i Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.
Ćavarove gradine i gomile
Što je bilo prije 18. stoljeća?
Tradicija koja se prenosila s koljena na koljeno je ona o paljenju svijeća na gomilama kao i slavljenje Božića na gomili (Najveća gomila na Ciganskom brdu). Ove tradicije su se njegovale do 90-ih godina prošlog stoljeća.
Na prostoru današnjeg Vodovoda Široki Brijeg, nalazila se Ćavarova gomila koja je oko 1970. uništena da bi se napravila upravna zgrada Vodovoda. Ispod gomile pronađene su kosti ljudi kojima su se svijeće i palile i ljudi molili.
Treba reći i da se oko Ćavarovog i Bošnjakovog brda nalazi veliki broj gomila nepoznate dobi: najveća gomila u Širokom Brijegu iznad Japlanice, gomila na vrhu Ciganskog brda, Ćavarova gradina koju je otkrio Ivan Dugandžić na zapadnim obroncima brda između mosta i restorana Borak, Velika (obredna) gomila na bunkeru koja je uništena 1943. za izgradnju talijanskog bunkera, utvrda nepoznatog porijekla u Borku (Kruševac), veliki broj malih gomila u zaseoku Radešice iznad Borka, ostaci iz antičkog razdoblja u kanjonu Borak i na izvoru Lištice i srednjovjekovno groblje sa stećcima ispod brda zvano Sajmište.
Izvor: Usmena predaja: M. Bošnjak, I. Karačić r. Ćavar i Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002. i Ivan Dugandžić, "Širokobriješka baština: 2004."