Hodočašće po zaboravljenim grobovima: Spomen na hrvatske i njemačke vojnike koji su poginuli braneći Široki Brijeg

Po svim kasnijim kazivanjima naših starijih ljudi, ovdje u Malim Selinama na našem Bošnjakovu brdu zakopan je jedan njemački vojnik. I mi smo ko djeca, hodajući često ovuda naokolo, mogli vidjeti taj grob. U neka doba, ne sjećam se više točno kad je to bilo, partizani su iskapali svoje mrtve i prenosili su ih tamo negdje, pa su tada otkopali i ovog što je ovdje bio zakopan. Ali, kad su ga otkopali i utvrdili da nije njihov, odmah su ga ponovo zagrnuli i ostavili na istom mjestu gdje je i bio. Vidjeli su to po odori i čizmama, a posve su bili sigurni kad su vidjeli vojničku pločicu koju je i ovaj švabo imao oko vrata, k'o uostalom što su imala i svi drugi ovuda poginuli njemački vojnici.

Ako im te pločice ne bi uzeli oni koji su ih pokopavali, te bi se pločice i danas trebale nalaziti uz njih. A ako su naši ljudi pri pokapanju pločice i uzimali, bilo je to najčešće iz poštenih namjera: da se sačuvaju i da se jednom, ako Bog da ili ako dođe do zgode, predaju obiteljima poginulih. Samo što su takve poštene namjere u ona doba često znale biti vrlo opasne i skupe. U ona doba nije to bilo nimalo lako, moglo je koštati glave. Ako bi te uhvatili, mogao si opasno nastradati.

Sjećam se ustaše Bože Ljubušaka, bio je tamo na onom krajnjem bunkeru sa šarcem, a to je bila ona danska 'Breda'. Bio je mlad dečko, možda 22 ili 23 godine, lijep ko slika, a posebno smo ga zapamtili jer je bio čudo jedno srcali momak. Imao je pomoćnika Tolu iz Ljutog Doca.

A onda su ustaše samo zavikali: "Ajmo braćo, svi u juriš!" I silovito su krenuli te za kratko vrijeme partizane protjerali prema Gostuši. Nisu se ustaše ni vratili natrag, kad se ponovo začuše partizanski pucnji. Banda se odmah za njima vratila.

U neka doba jedan je partizan s njihove strane odozgo iza zida povikao: "Ima li ijedan srcali ustaša, da izade meni na megdan, da se nas dvojica pošteno popucamo, pa tko koga?!" Bože to naravno nije mogao prešutjeti pa iza svega glasa viknu: "Ima, ima... Evo sina, rodila ga majka Ljubušanka. Imam ja, evo me! Uvijek za megdan i za Dom spreman!"

I uzeo je automat od svog pomoćnika Tole, onaj njemački šmajser. I izađe Bože na čistinu, a izađe i onaj gore. Ali, partizan k'o partizan: spremio prijevaru! Čim je izašao, Bože je potegao i ubio je tog partizana, ali odozgo iz zasjede pogodili su i Božu Ljubušaka. Tako da su oba tu pali mrtvi.

Kad smo ga pokapali, našli smo uz njega fotografiju, novčanik i još nekih stvari, i sve je to pokopano zajedno s njim. Kad ga budete otkopavali i vadili, sve ćete to pronaći uz njega, ako ne bude sagnjilo. Na poleđini te fotografije koju smo tada našli kod Bože pisalo: "Rođo Bože, evo ti ova slika, ako poginem, neka imaš uspomenu od mene."

Hrvatskom branitelju U Boži:

Braneći Široki viteški si pao,

za Hrvatsku svoju život si dao

07.02.1945.

podigao M. Ćavar D. N. Cirincija

15.05.2005.

Tu je prvi poginuo Ika Kraljević s Trna, onog Stipe ćaća. Njegove su kosti poslije, ne znam baš točno kad, prenesene u groblje.

Tu je bio i jedan Glavaš iz Drinovaca, što je došao s ovim Tolom. Glavaš je bio nad našom kućom na onoj gomilici i tu je na njoj i poginuo. Imao je rođenog brata ovdje na položajima pa je zato i on došao.

Kad smo ukopali Božu, onda smo otišli ukopati i njih dvojicu: Kraljevića s Trna i Glavaša iz Drinovaca. Bili su u mojoj kući, a zakopali smo ih ondje gdje ste vidjeli onaj križ pored ceste. Iku smo stavili glavom u jednom, a Glavaša glavom u drugom pravcu. Suprotno, da se zna koji je koji, ako ih se ikad bude vadilo. Eto, došlo je vrijeme...

Prvo je Ika bio pokopan zajedno sa Glavašem i još jednim vojnikom, da bi poslije njegove kosti prenijeli u zaseban grob bliže starom putu.

Nakon otprilike petnaestak dana, došli su pa su Iku iskopali i amo ga malo dalje stavili kraj puta, a na križu su napisali Ika. Zašto to spominjem? U neka doba prolazila je tuda partizanska kolona i jedna partizanka zastade, skide kapu, stavi je na križ i kaže: "Vidiš, gdje je ova naša Ika poginula." Mislila je da je u pitanju žena i po takvom imenu s križa zaključila je da bi mogla biti drugarica partizanka.

Kad su prenosili Glavaša, kako sam već rekao, došao je taj njegov rođak ili stric major i još neki ljudi s njim. Čujem ja, oni među sobom razgovaraju i taj Glavašev rođak ili stric kaže: "Bio je živina, nikako se nije dao slomiti. Pokušavao sam ja... Nije htio sa mnom u partizane i evo gdje je kosti ostavio." Sjećam se ko da je jučer bilo i zato mi je Glavaš bio još draži. Nije on bio živina nego normalan čovjek koji je samo branio svoje. A živine su otišle ne drugu stranu...

Ovdje na Čajercu kraj kanala, iznad Bošnjakovih kuća, pokopan je mladi ustaša Ivan Tolj iz Ljubuškog. Bio je vojnik iz Nenadićeve satnije koja je bila u sastava ustaške Crne legije. Otprilike tri mjeseca prije pada Širokog Brijega došao je braniti Široki. U tijeku teških borbi na bunkeru na Bošnjakovom brdu, dva dana prije pada Širokog Brijega, 5. veljače 1945., Tolj je bio teško ranjen.

Nakon ranjavanja donesen je u jednu od Bošnjakovih kuća gore na Brdu, gdje mu je pružena prva pomoć, gdje je malo previjen i gdje mu je dijelom zaustavljeno krvarenje. Zatim je stavljen u jedan gunj, pa na merdevine, i tako je odnesen dolje pod Brdo k našim kućama. Danas je to prostor Bošnjakovih kuća oko kanala, točnije do kuće Anđe Mandić, s namjerom da ga se smjesti u priručnu bolnicu koja je tada bila tamo u kući časnih sestara. Nažalost, nije izdržao, nije ni dospio do bolnice, jer je u Anđinoj kući preminuo. Odatle je prenesen u Čajerac gdje je i pokopan.

Pokopali su ga Pero Bošnjak, Anđa Mandić i još neki mještani čijih se imena više ne sjećam. Grob je odmah bio omeđen kamenjem, a sve do današnjih dana Bošnjaci su redovito donosili cvijeće i svijeće te tako častili njegov grob.

Da se doista radi o Ljubušaku Ivanu Tolju, kako je tvrdio i moj otac, istraživao je i otkrio Z. Bošnjak. Naime, Z. je na Humcu kod fra Žarka Ilića u knjizi poginulih Ljubušaka u II. svjetskom ratu pronašao ime Ivana Tolja kao jednog od Ljubušaka koji je poginuo upravo na našem području općine Široki Brijeg.

Potom je Z. s fra Žarkom dogovorio da preko mjesnog župnika u župi Grabovnik fra Žarko pokuša istražiti cijelu stvar, ali se tada nitko nije javio. No, na sreću, Z. nije odustajao, tako da je ovih dana potraga konačno dala rezultata.

Još prije deset godina, Z. Bošnjak otišao je na Humac u Ljubuški i tražio kod fratara imaju li podatke o poginulom ustaši Ivanu Tolju, čiji se grob nalazi u njegovu vrtlu, te zamolio da mu jave ako nađu nekoga iz te obitelji. Iako je u župnim knjigama pronađeno ime Ivana Tolja koji je poginuo u Širokom, ipak je nastao nesporazum, jer je Z. mislio da je taj poginuli iz Graba, a nije znao da je on zapravo iz Sipovače, iz zaseoka Grede. Tako je Z. traganje tada završeno bezuspješno.

Međutim, Z. se nije želio pomiriti s tim, pa je nakon nekoliko godina nastavio potragu. Prije nešto više od mjesec dana konačno mu se posrećilo jer je došao do susjeda i rođaka Stanka Tolja, koji živi u Šipovači, u zaseoku Gredi i tako je uspostavljen prvi kontakt s našom obitelji. Kad me Stanko nazvao u Orebić i rekao da je pronađen grob mog brata Ivana, ja sam se strašno iznenadio, gotovo da nisam mogao povjerovati. Možete li zamisliti kako to izgleda kad nakon punih 67 godina saznate za mjesto za koje ste mislili da ga nikad više nećete pronaći, mjesto na kojem vam toliko dugo leži poginuli brat.

I onda smo moja supruga i ja došli ovdje u Bošnjaka, u kuću Z. Bošnjaka, a onda je došao i susjed D. Bošnjak, koji je kao 12-godišnjak osobno poznavao moga brata. Čim je došao na vrata, D. je odmah rekao: "To je to, to je taj, skroz sliči svom pokojnom bratu. Isto svezan, isto u komadu, isto izgleda i u glavi, samo što mu je brat bio jednu zeru viši." D. je rekao da je moj brat spavao u njegovoj kući, da ga je osobno poznavao, te da je bio zaljubljen u njegov pištolj. Također je rekao da mu je Ivan davao da puca iz njegova pištolja i da mu je obećao, jednom kad rat završi, pokloniti taj svoj pištolj.

Na kraju želim posebno zahvaliti i vama, ljudima iz Povjerenstva za grobišta II. svjetskog rata Široki Brijeg, koji ste se prema nama odnosili tako da jednostavno nemam riječi kako bih vam u svoje ime i u ime svoje obitelji zahvalio onoliko koliko bih trebao i koliko ste zaslužili.

Ja sam kao dijete bio ovdje ispred kuće, igrao sam se s drugom djecom. A partizani su ovdje igrali kolo i veselili se. Ja nisam pojma imao što će biti, kad je jedan njihov oficir, bio je malo stariji, zatražio dva dragovoljca. Kolo se i dalje igra, kruže i cupkaju, sjećam se dobro. I kako se ono njihovo kolo igra, dvije se mlade žene izdvojiše, dvije drugarice partizanke, one se javljaju kao dragovoljke.

Onda onaj oficir pode pred njima, okrenuše ovuda dolje i odoše. Kolo se i dalje igra, samo još žešće. Taman nekako kad je ono kolo malo zastalo, začuše se pucnji, kratki rafali. Domalo se one partizanke i oficir vratiše i opet raspali dalje ono njihovo kolo. To je bilo sutra ili prekosutra, nakon pada Širokog, dan ili dva poslije, ne sjećam se više točno.

Ja nisam bio dolje u šumi u Donjoj njivi na Bošnjakovu brdu gdje su ih poubijali, ali sam čuo što su stariji govorili. Sjećam se da sam ja, kao dijete, otišao tamo u našu kuću, kad tamo, vidim, jedan ustaša mrtav leži. E sad, ja nisam vidio jesu li i tog ustašu zakopali zajedno s ovima. Govorilo se da jesu, ja nisam vidio pa ne mogu sa sigurnošću reći.

Naši su ih djedovi zakopavali. Bio je moj pokojni djed Niko, pokojni djed Ilija, pa pokojni Andre, pokojni Ivan, to su sve po prezimenu Bošnjaci. Oni su tada bili ovdje, a svi drugi su bili otišli, pobjegli, bježali pred partizanima, jer se već čulo što rade ljudima koje uhvate.

Prije podne, 8. veljače 1945. godine, ovdje su partizani igrali Kozaračko kolo, pjevali i slavili pobjedu, vrag odnio njih i njihovu pobjedu. Sutradan, 9. veljače 1945. jedna je partizanska kujica, jedna izbezumljena partizanka, ne sjećam se više kako se zvala, pobila ove zarobljene Nijemce. Neki su govorili da su ih bile i dvije. Onaj njihov zapovjednik zvao je još jednog muškarca, ali on nije htio i onda ih je navodno ona sama pobila. Kaže ona tome: "Što je kukavico, što nećeš, ja ću bandu posmicati!" Neki su kazivali da su bile dvije partizanke koje su ih poubijale, ali koliko ja znam, bila je jedna.

I nas su onda pokupili da ih nosimo. Znate kako se nosilo, na merdevinama. A pokapali su ih naši stari, dvije žene i dva čovjeka: Luca Bošnjak - Stipićka, Mara Bošnjak - Markićuša, te Ilija Bošnjak i Ivanov djed Niko, a i ja 'klapac' bio sam s njima. A tu su pokopana trojica Nijemaca, koji su ovdje pobijeni, a odnekud je donesen i četvrti. I. i Z. kažu da je tu bio i jedan ustaša koji je ležao mrtav tamo u našoj štali.

Ta je partizanka zapovjedila da sve skinu sa sebe i kad su sve poskidali i pobila ih je. A kad se ta bijesna partizanska kuja vratila ovdje kod nas, viknula je: "Ajde, nosite onaj smrad odande!" Najprije smo odnijeli jednog pa smo ostali tamo kako bi najprije iskopali grobove. Nije to nešto posebno duboko iskopano. Potom smo otišli po druge, donijeli ih sve i položili jednog do drugog. U jednom su grobu trojica Nijemaca poredani jedan do drugog, sva trojica imaju vojničke pločice, a u drugom je samo onaj jedan.

Meni su tada rekli: "Ti si najmlađi, ti možeš najbolje kopati, ajde mali navali!"

I kad smo ih zagrnuli, ona partizanka ispali još jedan rafal po njima i kaže: "Neka vas tu, nemojte nikud ići, a da se meni ne javite!" Kakvo je to ludilo? Što je to nego bijesna kuja partizanska. To nema drugog imena.

Što se pak tiče ovih pobijenih Nijemaca, kako napominje moj brat Z., bila je nekakva priča da su oni bili razoružani i zarobljeni. Odozgo s Graca povedeni su prema gradu, a navodno ih je Slavko Sopta, a to je onaj što je kasnije bio procjenitelj u Duhanskoj stanici, poveo amo dolje u čaršiju da ih preda u partizansku Komandu. Međutim, tu su ga presreli ovi partizani odavde i zatražili da im Sopta preda te zarobljenike. I to je bio njihov kraj. Preuzeli su ih i tim je za njih bilo sve gotovo.

Naša je obrana dobro odolijevala partizanskim napadima dok nije došao jedan tenk. Evo o čemu se tu radilo, kako je to bilo? Ne mogu se točno sjetiti koja su doba bila, ali se dobro sjećam kad je ovdje došao jedan naš ustaša odozgo s onoga talijanskog bunkera i sav uspaničen i izbezumljen rekao: "Eno gore, ušao tenk na naš bunker!" Na to skoči zapovjednik, ovdje to dolje u izbi bilo, i hoće ubiti tog ustašu. Malo je nedostajalo da ga ubije. Ne vjerujući u to što taj govori, viknu na njega: "Što pričaš, to ne može biti, to nije istina!" Ali nažalost, bila to suha istina i više nije bilo spasa, nije još dugo trajalo. Obrana nije dugo izdržala, ubrzo su se počeli spremati za povlačenje.

Sve ovo što pričam događalo se 7. veljače 1945. godine, na sami dan pada Širokog Brijega. Znači, jedno sat vremena nakon povlačenja naše obrane, nastao je mir, nije se više ni muha čula. Vjerojatno su partizani skontali da se naši povlače, pa su valjda pustili da to i obave. Kad onda odjednom, kad su vidjeli da više nema nikoga, sa stotinu strana počeše urlati: "Ura, juriš! Hvataj ga živa... Ura, juriš!"

Ovdje je tada ostalo puno oružja, najviše pušaka, pa vojničkih ruksaka, ali i svačega drugog. Sjećam se, moja je mater tada kad su ustaše krenuli napuštati položaje, ovdje dolje pod kućom odgrnula poprilično velik kamen na jednoj dubokoj jami i rekla: "Bacajte dolje sve što mislite da vam više neće trebati!" [...] Tu su uoči povlačenja i pobacali dosta svoga oružja u jamu. Sve je to oružje i sada tu, samo je jama dosta duboka i nepristupačna a i vrijeme je sigurno učinilo svoje, sagnjilo je to vjerojatno sve dosada. Davno je to bilo, a stalno u vlažnom ili mokrom...

Što se tiče stradalih Nijemaca negdje gore u Gracu, bila je nekakva priča da je jedan njihov vod odavde otišao naprijed i da su oni gore opkoljeni, izranjavani i svi pobijeni. Bilo je to uoči pada Širokog, dva-tri dana prije pada. Tako su pričali...

Ja se i sam sjećam dobro kad je uvečer odozgo došao jedan Nijemac, koji je govorio hrvatski, i on je ispričao kako su gore napadnuti, opkoljeni, zarobljeni i svi do jednog poubijani. Sjećam se također dobro, ustaša Macarić s Uzarića čisti pušku i s njim o tomu razgovara. Kao da ih i sad gledam... I eto, kako su ti Nijemci ispred položaja bili razbijeni, ujutro se moglo očekivati napad na Široki sa svih strana. Tako je nažalost i bilo, bio je opći napad.

Znači, taj je Nijemac rekao da su njegove kolege izranjavani i izginuli, samo što ja ne znam ništa o tome, gdje je to bilo i gdje bi mogli biti pokopani. To vam je ta priča oko pobijenih i pokopanih švaba negdje gore na prostoru Gracu ili možda Gornjeg Graca, koju ste, kako kažete, i vi negdje načuli.

Naši su stari govorili da je tamo na Liškom brdu, na Tromedi, ubijen još jedan njemački vojnik. Tako su kazivali moj ćaća Pero (1910.) i moj stric Marko (1906.) Bošnjak. Kazivali su da su gledali njegove slike i slike od njegove čeljadi, od njegove žene... Kazivali su kako su oni sve to gledali kad su došli do toga mrtvog švabe. On je poginuo gore pri vrhu Liške strane.

Evo, to vam je ovako u onom ćošku na samom vrhu strane, baš na tromeđi. To vam je tamo na sastavu Liške Dubrave i Liške strane odovuda sa zapada i Knešpoljskog gaja otuda s istoka. Baš tu, na toj tromeđi, zakopan je taj švabo, a tu se nalazi i danas.

Ja se sjećam, čobani su kazivali kad bi tuda ovce čuvali, kako su uvijek stavljali pomalo brstina na taj grob. I poslije je tu svatko, tko god bi naišao, stavljao po malo stijena da ne bi živina skrnavila grob i razvlačila kosti. U nas je poštivanje i čašćenje grobova postalo dobra tradicija. Vjerujte mi, možemo biti svakakvi, ali brate u te stvari smo prilično dobri, grobove poštujemo, što jest - jest.