Kobna potraga za pijavicama u Ljutom Docu 1898. godine

Dana 21. svibnja 1898. seljanka Ruža Petrina iz Čalića uputila se u Ljuti Dolac kako bi ulovila pijavice za svog bolesnog muža. Budući da se dugo vremena nije vraćala, rodbina je krenula u potragu i pronašla ju u maloj bari — utopljenu. Po svoj prilici žena je izgubila život tako što je, loveći pijavice na uobičajeni način, sjela na obalu bare i gole noge uronila u vodu kako bi primamila pijavice. Budući da u svakoj bari Mostarskog blata ima na tisuće pijavica, vjerojatno joj se odmah toliko mnogo pijavica prisisalo na noge da je od jakog gubitka krvi onesvijestila i pala u vodu, gdje se utopila. Nesretni događaj prijavljen je lokalnoj žandarmerijskoj postaji.

Ovu vijest o nesreći prenijele su novine diljem Austro-Ugarske, uključujući: bečki Der Freimüthige koji ju je objavio 14. lipnja 1898. te Kremser Zeitung iz Kremsa na Dunavu 10. srpnja iste godine.

Lov na pijavice u dolini Neretve

Lov na pijavice bio je uobičajena i unosna djelatnost u dolini Neretve već sredinom 19. stoljeća. Britanski putopisac John Gardner Wilkinson opisao je 1849. godine prizor kod antičke Narone (Vid kod Metkovića):

„Primijetio sam nekoliko žena koje su gazeći u vodi do koljena udarale štapovima po površini, te sam na upit saznao da love pijavice. Kad se udara po vodi, životinje izlaze iz blatnog dna na površinu i približavaju se lovcima, koji ih zatim hvataju i stavljaju u vrećicu koja im visi na lijevoj ruci. Od toga se izvlači znatan profit jer ih se šalje u različite krajeve zemlje."

Pijavice su bile važan izvozni artikl. Prema austrijskim trgovačkim izvorima iz 1860-ih, iz Bosne i Hercegovine u Austriju izvozile su se „pijavice i duhan", uz vunu, vosak i kosti. Leksikon Abela Lukšića iz 1878. bilježi da se stanovnici Ljubuškog — dvadesetak kilometara od Mostarskog blata — bave upravo trgovinom pijavicama. Trgovina je bila toliko raširena da su austrougarski poštanski propisi iz 1896. posebno propisivali da se „pijavice pakiraju u vlažne vrećice ili kutije" za slanje.

Opasnost močvara

Koliko su pijavice bile opasne, opisao je njemački lovački časopis Der Weidmann 1896. godine, samo dvije godine prije Ružine smrti: „Od tih mučitelja vrvi u močvarama. Pijavice se zakače na stotine; životinja oslabi, legne i nestane." Da su bile prisutne u golemim količinama potvrđuje i austrijski ornitolog Hanns von Kadich, koji je 1886. proputovao Mostarsko blato i zapisao da se pijavice „u svim ovim močvarnim područjima nalaze u velikim količinama" te savjetovao nošenje kožnih gamaša kao zaštitu pri gaženju kroz močvaru.

Medicinske pijavice u 19. stoljeću

Medicinske pijavice (Hirudo medicinalis) tisućljećima su se koristile za puštanje krvi. Njihova slina sadrži hirudin — prirodni antikoagulans — te antibiotičke i anestetičke tvari koje su se pokazale korisnima u liječenju. U Austro-Ugarskoj su ih koristili liječnici, brijači i franjevački ljekarnici, a u ruralnim krajevima poput Hercegovine ljudi su ih sami lovili za kućnu uporabu.

Osim medicine, pijavice su u 19. stoljeću služile i za predviđanje vremena. Nürnberger Kurier izvijestio je 1851. iz Londona o čudesnom izumu Dr. Merryweathera — „olujnom navjestitelju" koji se temeljio na ponašanju pijavica:

„Cijeli uređaj temelji se na iskustvu da su pijavice vrlo osjetljive na promjene elektriciteta u atmosferi. Pijavica pri približavanju oluje želi pobjeći iz posude napunjene vodom i penje se u cijevi. Izumitelj tvrdi da može jednom pijavicom pokrenuti veliko zvono katedrale St. Paul i tako cijelom Londonu dati znak za vremensku uzbunu."

Neretvanske pijavice na vrhu svijeta

Puna vrijednost hercegovačkih pijavica pokazat će se tek nekoliko desetljeća nakon Ružine smrti. Tijekom Prvog svjetskog rata otkrivena je izvanredna kvaliteta neretvanskih pijavica, a početkom 1930-ih zauzele su prvo mjesto na svjetskom medicinskom tržištu — vrijednost im je porasla stostruko u odnosu na pijavice iz drugih krajeva. U jednom mjesecu 1933. u neretvanskom kraju otkupljeno je pijavica za 150.000 dinara po cijeni od 50 dinara za kilogram. Preračunato u današnju kupovnu moć, riječ je o svoti koja bi dosezala oko 200 tisuća KM — iznos koji jasno govori o razmjerima tadašnje potražnje.

Zaključak

Sudbina Ruže Petrine otkriva zaboravljeno poglavlje gospodarske i medicinske povijesti Hercegovine. Pijavice, danas gotovo nestale iz uporabe, bile su u 19. i početkom 20. stoljeća dragocjen resurs — lijek, izvozna roba, pa čak i meteorološki instrument. Močvare Mostarskog blata i doline Neretve bile su prirodna riznica ovih životinja, a njihov lov svakodnevica lokalnog stanovništva. Ružina smrt, zabilježena u nekoliko redaka austrijskih novina, svjedoči o teškim uvjetima života u ruralnoj Hercegovini krajem 19. stoljeća, gdje su ljudi za lijek odlazili u močvaru umjesto u ljekarnu. Prezime Petrina i danas je karakteristično za čitlučki kraj s druge strane brda Trtla — u selima Čalići, Čerin, Veliki i Mali Ograđenik živi pedesetak nositelja ovog prezimena.