Slojevi prošlosti čerigajskog kraja

Čerigaj: Od ilirske utvrde do franjevačke baštine - putovanje kroz slojeve zaboravljene povijesti

Na prvi pogled, Čerigaj je tek jedno od brojnih sela razasutih po širokobriješkom kraju. Kameni suhozidi presijecaju brežuljke, stare kuće od kamena stoje napuštene ili tek poneka obnovljena, a u školi se čuje tek pokoji dječji glas. No svaki korak kroz seoske ulice postupno otkriva bogatu i višeslojnu povijest koja strpljivo čeka da netko pronikne u njezine tajne i podijeli ih sa svijetom.

Penjući se prema vrhu sela, susrećemo neočekivano otkriće - bunar koji odmah privlači pažnju. No ovo nije obični seoski bunar. Pred nama se otvara remek-djelo graditeljskog umijeća, najveći i jedan od najbolje izvedenih bunara na koji sam naišao. Kamenje je pažljivo uklopljeno, svaki blok na svome mjestu, a dimenzije govore o važnosti i namjeni koju je nekad imao.

Priča koja se prenosi s koljena na koljeno govori da se iznad ovog bunara nekada nalazio stariji, koji su mještani zatrpali pred dolazak Turaka. Takva predanja nisu rijetkost u našim krajevima - osmanski osvajači uvijek su tražili naselja s izvorima vode, dok je domaće stanovništvo u očaju brisalo svaki trag koji bi mogao otkriti dragocjene vodene žile.

Ovaj "noviji" bunar nastao je dakle u kasnijim vremenima, no njegove začetke guta tama zaborava. Čak ni najstariji mještani, oni koji pamte priče svojih djedova i pradjedova - dakle petero generacija unatrag - ne znaju reći tko je bio graditelj ovog monumentalnog djela.

Bunar je majstorski obložen velikim kamenim blokovima, s kružnim stepenicama koje se spiralno spuštaju sve do samog dna koje se po priči nalazi na 11 metara. Mještani kažu da nitko živ ne pamti da je ikada presušio. Možda u tome leži tajna plodnosti ovog kraja - stanovnici ponosno ističu da ovdje "što god posiješ, obilno rodi", a polja naokolo su poznata po izuzetnim prinosima.

Nastavljajući uspinjanje seoskim putem, dolazimo do skromne crkvice i stare župne kuće.

Svaki stanovnik Širokog Brijega trebao bi poznavati priču o franjevcima na Čerigaju, no vrijedi se podsjetiti ključnih činjenica koje oblikuju ovu fascinantnu povijest.

Stara župa Blato, prvi put spomenuta u dokumentima 1599. godine, vjerojatno seže daleko u prošlost, dublje nego što nam dostupni izvori mogu potvrditi. Ova župa vodi svoje matične knjige tek od 1753. godine, ali tada već pod novim imenom - župa Čerigaj, koje će nositi sve do 1848. godine.

Na Čerigaju danas stoje dvije župne kuće koje svjedoče o različitim povijesnim razdobljima. Stariju možemo datirati negdje između 1750. i 1800. godine, dok je novija izgrađena 1844. godine - svega dvije godine prije nego što će franjevci početi graditi svoj znameniti samostan i crkvu na Širokom brijegu.

Kameni krov koji krasio je novu fratarsku kuću, obnovljenu 1984. godine, činio je savršenu cjelinu s ostatkom građevine. Nažalost, u novije je vrijeme zamijenjen brončanim pokrovom koji potpuno narušava harmoniju objekta - ali to je opet drugi par opanaka.

Nastavljamo dalje uz brdo i dolazimo do lokaliteta koji držim najzanimljivijim u cijeloj općini Široki Brijeg. Ironično je što ovaj dragulj ostaje nedovoljno istražen, a dijelom i devastiran - koliko zbog nemilosrdnog zuba vremena, toliko i zbog ljudske ravnodušnosti prema vlastitoj baštini.

Kula Magovnik

Kula Magovnik - u njemačkim izvorima zabilježena kao „Magonik" - uzdiže se na istoimenom brdu od 535 metara nadmorske visine. S te uzvisine pogled dopire do krajnjih granica horizonta, obuhvaćajući sav svijet koji je nekad ovaj stražarski objekt morao nadzirati. Na karti iz 1781. vidimo oznaku "Culla Magovnik" iznad mletačke granice sa Osmanskim Carstvom.

Ova ilirska, a možda i rimska utvrda, okružena mističnim grobovima, ostaje gotovo neistražena. Arheolozi su je tek letimično "zagrebali po prašini", iako sve što oko sebe vidimo sugerira da krije bezbroj neotkrivenenih tajni.

U srcu utvrde nalazimo veliku grobnicu u koju se može zaviriti. Na prvi pogled izgleda prazna, no uz nju se veže priča koju poznajemo iz brojnih drugih mjesta našeg kraja - priča o kostima nevjerojatnih dimenzija i ljudima koji su morali biti viši od dva metra. Tu uznemirujuću priču seljanima je ispričao poznati fra Ante Marić.

Par metara ispod glavne utvrde otkrivamo zagonetan četvrtasti objekt urezak u živu stijenu. Je li to bunar? Krstionica? Možda nešto treće? Teško je sa sigurnošću reći. Dva bunara - jedan veći, drugi manji pored njega - urezani su u kameno tlo s majstorstvom koje odaje ruku vještih klesara. Preciznost izrade sugerira važnost namjene, kakva god ona bila.

Čitavu utvrdu okružuje suhozid koji je nekada morao biti daleko impozantniji nego što je danas. Brojne gomile nakupljenog kamenja oko utvrde svjedoče o tome da je zid bio značajno viši - možda je služio i kao obrambeni bedem, a ne samo kao ograničavanje prostora.

Pogled prema istoku otkriva još jednu uzvisinu na ovom bogatom brdu. Mještani tvrde da je i tamo nekada stajala utvrda ili stražarnica, što ne čudi s obzirom na stratešku važnost ovog položaja.

Ispod te istočne uzvisine skriva se Vilinska Ljut s tajanstvenim pećinama u koje se nekada moglo ući. Ove špiljice nose vlastitu priču i predaju koju vrijedi ispričati - ali to ostavimo za neki drugi susret s baštinom ovog čudesnog kraja.

Strateški položaj

S Magovnika se otvara spektakularan panoramski pogled koji objašnjava zašto je ovo mjesto odabrano za utvrdu. Prema jugu prostire se ravnica duga 16 kilometara sve do slapova Koćuše. Jugoistočni smjer vodi pogled prema Međugorju, udaljenom 25 kilometara. Na zapadu se naziru Kočerin, Rujan i Vranić - ovaj posljednji udaljen 12 kilometara. Sjeveroistočno se vidi 17 kilometara do Miljkovića, što omogućava nadzor nad najmanje tri četvrtine Mostarskog blata. Iza Miljkovića pogled dopire sve do vrha Veleža, 28 kilometara dalje, a jasno se razabire i Sv. Jure na Biokovu, udaljen punih 40 kilometara.

Ovakav strateški položaj činio je Magovnik ključnom karikom obrambenog sustava koji je pokrivao gotovo sva važna područja. Jedino sjeverna planinska područja ostaju izvan dometa, ali i tu je postojala utvrda Kruševac, kao i niz velikih gomila-stražarnica poput Velike i Male Bandurice. Ozrenj i Trtla blokiraju pogled prema Čitluku, no utvrda na Ozrenju - o kojoj je pisao Petar Oreč - preuzimala je obrambenu ulogu u tom smjeru.

Na samom kraju Mostarskog blata stajala je još jedna utvrda čije je srednjovjekovno ime ostalo nepoznato, a Turci su je nazivali Nukini Dvori. O tom fascinantnom lokalitetu već sam napisao amaterski istraživački rad u kojem sam sakupio sve dostupne spomene na koje sam naišao.

Među svim utvrđenjima, lokalitet koji sam označio kao Nukini Dvori ističe se posebno. Spominje se kao najveći i najkompleksniji od svih - mogao bi se opisati kao svojevrsna prijestolnica kneza, vladara ili kralja. Na tu važnost upućuje i groblje Kraljevine koje spominje Bakula 1867. godine, a koje je vjerojatno dobilo ime po tom vladarskom sjedištu.

Nukini Dvori ujedno su i najbliža utvrda samom Mostarskom blatu, što dodatno potvrđuje njihovu središnju ulogu u ovom obrambenom sustavu. Sve ostale utvrde - Magovnik, Kruševac, Ozrenj i brojne stražarnice na gomilama - mogle su služiti kao vanjski obrambeni prsten, odakle su nadzirali prilaze i pravovremeno upozoravali na opasnost.

Veličanstveni suhozidi

No ostavimo to za sada i krenimo dalje. Južno od brda i utvrde Magovnik, neposredno ispod njegovih padina, otkrivamo prave dragulje kamenklesarskog umijeća - suhozide koji na pojedinim mjestima dostižu savršenstvo u obradi. Kamenje je složeno s takvom preciznošću da izgleda kao da su ga slagali isti oni majstori koji su urezali onaj neobični bunar ispod utvrde.

Ovi suhozidi, sazidani bez ikakva veziva, svjedoče o vještini koja prelazi obično poznavanje gradnje. Svaki kamen ima svoje precizno mjesto, svaki spoj je promišljen, a cjelina odiše trajnošću koja prkosi stoljećima. O kvaliteti izrade najbolje govore same fotografije - one otkrivaju detalje koje riječi teško mogu opisati.

Razlika je neporeciva i upada u oči već na prvi pogled. Ovi masivni suhozidi drastično se razlikuju od "običnih" koje susrećemo na svakom koraku - onih gdje su kamenja tek nabacana jedno na drugo bez ikakve pažnje, služeći samo da se podigne zid koji će ograditi parcelu ili spriječiti ulazak stoke i divljači.

Ove zidine na dužem dijelu od nekoliko stotina metara izgledaju presavršeno za obične potrebe, pa se nameće zaključak da su imale i neku drugu svrhu. Terasaste padine ovog područja, odlično iskorištene za obradu, podsjećaju na Lončareve njive u kanjonu Borak. Što je još zanimljivije, na udaljenosti manjoj od 300 metara, postoje ostatci kuća i štala koji nisu upisani ni u katastarske nacrte, što bi značilo da su nekorišteni bili i prije 1878. godine, odnosno godine prekretnice kada Austrougarska počinje upravljati ovim krajem i počinje stvarati detaljne katastarske nacrte.

Biloševica - srednjovjekovno groblje

Izlazeći iz male udoline ispod Magovnika, gdje već počinje kršem ispunjena ravnica prema hrvatskoj granici, na svega 700 metara zračne linije od Magovnika nalazi se staro groblje danas zvano Biloševica. Prema katastru, parcele se zovu "Bjelošenica".

Stanovnici Čerigaja objašnjavaju naziv time što je tu "bila pšenica", dok povjesničari groblje povezuju s plemićkom obitelji Bilošević koja je ovdje živjela u srednjem vijeku, a dolaskom Turaka pobjegla u Dalmaciju. O svemu piše Ivan Dugandžić s Marinkom Šimić u radu "Biloševica, zaboravljeno počivalište" (Hrvatsko društvo čuvara baštine Široki Brijeg, 2017), dostupnom na: ovoj poveznici.

Ono što bih ovdje posebno izdvojio je dokaz višeslojne povijesti ovog groblja - na njemu se nalazi 14 stećaka te dva natpisa, jedan na hrvatskoj ćirilici, a drugi na latinici.

Da ne prepisujem rad od I. Dugandžić i M. Šimić, upućujem zainteresirane na gore navedenu poveznicu, a ispod možete pogledati nekoliko fotografija sa samog srednjovjekovnog groblja.

Pinjuhov Turak - svatovsko groblje

Činilo bi se da smo iscrpili sve što Čerigaj i njegova okolica imaju za ponuditi, no priča tek treba doći do kraja. Idući prema zapadu, svega stotinjak metara dalje, dolazimo do gušće šume koja skriva novo iznenađenje - desetke grobova obilježenih malim kamenim pločama. Na jednoj od njih jasno je urezan križ.

Ovo područje nosi naziv Pinjuhov Turak, a predaja govori da se ovo groblje naziva i svatovsko groblje. Ovdje se, kao i u mnogim drugim krajevima, dogodio krvavi sukob s Turcima zbog osmanskog prava na prvu bračnu noć s novopečenom kršćanskom nevjestom. Sličan slučaj imamo u Buhovu, gdje je aga koji je htio iskoristiti to pravo ubijen iz zasjede na putu.

No ovdje izgleda nije bilo tako jednostavno. Vjerojatno se zametnula prava bitka s mnogo mrtvih, o čemu svjedoče brojna mala obilježja grobova razbacana po zemlji. Šuma je postupno prekrila ovo tužno svjedočanstvo otpora, ali kameni spomenici i dalje čuvaju sjećanje na one koji su život dali braneći svoju čast i dostojanstvo.

Mirko Čerkez - legenda novije povijesti

Iz novije povijesti ovaj kraj pamti priču o Mirku Čerkezu, možda najopasnijem škriparu na našem području. Partizanima je odolijevao preko tri godine, a po selu se priča da je sam "sredio" preko 50 partizana.

U njegovu čast, svakog 10. travnja čuo bi se pucanj iz puške sa Čerigaja - tradicija koja se održavala sve do prije desetak godina. Partizani su za vrijeme Jugoslavije uvijek iščekivali taj dan, pokušavajući uhvatiti onog tko puca, ali bezuspješno. Taj godišnji pucanj bio je svojevrsni memento - znak da se Mirko Čerkez i ono što je predstavljao neće zaboraviti.

Zaključak

Sve u svemu, mjesto Čerigaj - bogato povijesnim ostacima od ilirskog vremena preko srednjovjekovlja do franjevačke baštine - oduvijek je privlačilo ljude. Obilni prinosi, sigurni izvori vode i strateški gotovo savršena pozicija na brdu Magovnik činili su ga dragocjenim kroz sva vremena.

Izvori