Jure Bošnjak

Jure Bošnjak bio je sin Tome Bošnjaka, rođenog 1842. godine, i Dome Grbešić, poznate pod nadimkom "Grbešuša". Prema dostupnim saznanjima, Toma i Doma imali su trojicu sinova: Ivana (1867.), Juru (1874.) i Iliju (1881.), te vjerojatno tri kćeri: Luciju (udanu za Mandića), Ivu (udanu za Zeljku) i Anu (udanu za Mandića, rođenu 1881.). Jurini korijeni sežu u prvu generaciju Bošnjaka po kojoj je brdo i dobilo ime – njegov djed Ivaka, rođen 1808. godine, bio je prvi nositelj prezimena Bošnjak na tom području. Pretpostavlja se da je Jurin otac Toma preminuo 3. svibnja 1906., prema natpisu na starom križu koji se nalazi nešto iznad Jurinog groba na groblju Sajmište. Jure se oženio Ivom rođenom Šaravanja, poznatom kao "Šaravanjka" (1880. – 1956.). Njihovo prvo dijete, kćer Veronika, rođena 1910., nažalost je preminula u ranom djetinjstvu. Sin Jozo, rođen 3. ožujka 1912., oženio se 27. studenog 1937. za Maru Hrkać, poznatu kao "Markićuša", na Brigu. Jozo je kao domobran 1941. godine pristupio hrvatskoj vojsci. Nakon sloma NDH i zarobljavanja kod Bleiburga, nestao je na Križnom putu, najvjerojatnije 25. lipnja 1945. u blizini Požege. Njegov memorijalni grob nalazi se danas na Bilama, kao trajni podsjetnik na njegov nestanak i sudbinu brojnih drugih. Nažalost, fotografija Jure nije sačuvana, ali zato govore njegovi zidarski pothvati – trajni kameni svjedoci njegovih ruku i umijeća. Rođen 1874. godine, svega nekoliko godina prije izbijanja Hercegovačkog ustanka, Jure je doživio kraj osmanske vladavine i dolazak Austro-Ugarske Monarhije. Ta nova vlast donijela je određenu stabilnost nakon dugih desetljeća sukoba, počela je uvoditi moderan administrativni sustav, graditi prometnice, škole i javne zgrade, ali i provoditi strožu kontrolu nad lokalnim stanovništvom, osobito u ruralnim krajevima. U tom prijelomnom i nimalo lakom vremenu, obilježenom siromaštvom i društvenim promjenama, Jure je odrastao i pronašao svoje mjesto – u kamenu. Uz brojne druge poslove, posebno se istaknuo kao zidar, zanat koji je njegovao s predanošću i stručnošću. Jedan od najznačajnijih pothvata u kojima je sudjelovao bila je izgradnja jažve – pomoćnog kanala koji je služio za pogon mlinice s lijeve strane rijeke Lištice, u blizini današnje tržnice. Kanal je počinjao nasuprot groblja Sajmište i pratio tok rijeke više od 500 metara, sve do mlinice. Zajedno s Jurinom braćom i rođacima – Ivanom (1867.), Ilijom (1880.), Andrijom (1878.) i Nikolom „Nikom“ (1878.) – Bošnjaci su gradili mlinicu koju su dijelili s obiteljima Ćavar i Mandić, na čijoj je zemlji objekt podignut. Svaka obitelj imala je po dva mlina: Bošnjaci, Tadija Ćavar i Andrija Mandić Jukić. Mlinica je građena između 1920. i 1923. godine. Pretpostavlja se da je Jure radio i u starijoj Jelića mlinici iz turskog doba, smještenoj na izvoru rijeke Lištice. O njegovu životu nemamo pisanih tragova, ali znamo da je djetinjstvo proveo u teškom razdoblju koje je pratila i velika glad – osobito nakon 1875. kada su prirodne nepogode i društveni nemiri dodatno osiromašili hercegovačko selo. U takvim uvjetima, umijeće zidanja bilo je ne samo zanat nego i sredstvo opstanka – i Jure ga je savladao do savršenstva.